S rječkom autoricom Jelenom Ratko razgovaramo o procesu rada na njenom najnovijem filmu Čuvarica uspomena koji je radila u profi produkciji u Blanku.
Kako je nastala ideja za ovaj film – je li ona došla spontano iz osobnog odnosa s bakom ili si unaprijed znala da želiš napraviti film o njoj?
Baka mi je pričala o “padobranskoj svili” vojnih padobrana od koje joj je mama šivala haljine u djetinjstvu. U priči sam prepoznala nešto od potencijalne društvene važnosti, zanimljivu činjenicu koja me podsjetila na formu dokumentarnog filma. Zatim odlazim živjeti s bakom i djedom na par mjeseci kako bih razvila ideju za film. Htjela sam napraviti film o njih dvoje te sam ih u početku snimala zajedno, a Gorski kotar je inspirirao ideju prolaznosti i propadanja krajolika. Kroz svakodnevne razgovore s bakom otkrivam je kao osobu i film o ljubavi pretvara se u film o razgovoru unuke s bakom, jedne žene s drugom, ali i mene kao mlade osobe s mladom osobom koja je ona bila nekoć. Uslijed djedova narušenog zdravstvenog stanja, odlučujem ga ne prikazati te ona nosi priču koju prate fotografije iz njegove arhive.
Kada si započela pisati scenarij, koliko si unaprijed znala što želiš snimiti, a koliko si toga otkrila tek kroz razgovore i vrijeme provedeno s bakom?
Razgovori s bakom bili su prvi korak, dok sam paralelno razvijala scenarij. Tijekom snimanja intervjua puno toga mi je bilo zanimljivo i sve sam htjela staviti u film, a shvatila sam kako će biti izazovno raditi s tolikom količinom off-a kad je došlo vrijeme za napisati scenarij. Prije prvog snimanja postojao je scenarij za film koji bi govorio o jednom odnosu te (generacijskoj) predanosti radu i ljubavi. Nakon nekoliko mjeseci snimanja probnih kadrova i razgovora s bakom, fokus prelazi na proces vraćanja bake u prostore iz njezine mladosti, tamo gdje postoji neka prijašnja, manje zabrinuta verzija nje, kako bi proces snimanja imao i terapijski učinak – za nju kao suprugu, mene kao osobu i unuku, a možda i one koji su nam se pridružili u kasnijim fazama snimanja.
Koliko je tvoj odnos s bakom utjecao na način na koji si postavljala kameru, pitanja i samu dramaturgiju filma?
Prije snimanja s filmskom ekipom, snimila sam dosta sati razgovora s bakom. Htjela sam dobiti uvid u dijelove njezinog života koji su mi bili manje poznati, mladost i godine u kojima sam ja sada, dvadesete. S bakom odmalena “surađujem”, zajedno s bratom, u raznim projektima, pa smo je tako motali u tepih – palačinku, “na njoj” se igrali doktora, policajaca i vukli je za uši.. Snimanje filma vidjela sam kao idealnu priliku za novi zajednički projekt. Kada je krenulo snimanje, bilo mi je važno da baki ne bude previše zahtjevno, već da pred kamerom proživi svoje svakodnevne trenutke. Zajedno smo pratile propadanje sjećanja, a istovremeno prolazile kroz sve ono što ostaje i što je vrijedno – hrabrost i mudrost žene, sve ono što ona stvara, održava i voli.
S obzirom na to da se film temelji na reminiscencijama, kako si odlučila koje trenutke ili priče uključiti, a koje ostaviti po strani?
Baka ima previše odličnih priča, pa je ovo bilo izazovno. U montaži je puno trenutaka ostalo po strani, a presudilo je ono što nam je bilo važno za postizanje emocije ili atmosfere.
Kako je tekao sam proces snimanja i koliko dugo je trajalo?
Počinjem snimati intervjue i testne kadrove u rujnu 2022., a film dovršavamo u ožujku 2025. U te dvije i pol godine, pridružile su se direktorica fotografije Dubravka Kurobasa i snimateljica tona te montažerka Bela Bračko-Milešević. Nas tri s bakom, koja je u međuvremenu privremeno preselila u Rijeku, odlazimo u Gorski kotar na vikend-snimanje jednom mjesečno, i tako četiri puta. S bakom se vraćamo u njezinu kuću koja joj nedostaje i u kojoj nitko ne živi. Za nju je taj proces bio popraćen snažnim emocijama, a mi smo ga pratile trudeći se istovremeno snimiti sve s popisa kadrova i dati njoj prostora i vremena za odmor, kućanske poslove i posjete susjedima i prijateljima. U procesu snimanja žurba je izostala, a istraživanje Gorskog kotara i Maričinog života bilo je iskustvo koje nas je sve ispunilo promišljanjem o odnosima, starenju i stanju stvari u nenaseljenim dijelovima Hrvatske.
Koje su bile najveće tehničke ili emocionalne prepreke tijekom snimanja – jesi li naišla na trenutke tišine, nesporazuma ili možda intenzivne bliskosti?
Osobne teme izazivaju intenzivne emocije koje omogućuju dublje promišljanje o općenitim, društvenim pitanjima, ali i obiteljskim – vjerujem, ne samo za mene kao autoricu već za sve koji sudjeluju u procesu stvaranja filma. Što se tiče izvršne produkcije ovog obiteljskog filma, podrška drugih članova obitelji bila je ključna u organizacijskom smislu. Ne bih rekla da su emocije bile prepreke, već pokretači. Baka je pripadnica generacije koja vrednuje rad na drugi način, pa smo na prvom snimanju od nje dobile komentar da premalo i presporo radimo, što je bio generacijski uvjetovani konflikt ili nesporazum, a mislim da je na kraju rezultirao dodatnom bliskošću i boljim međusobnim razumijevanjem.
Kako si pristupila montaži – jesi li već tijekom snimanja imala jasnu strukturu ili je film ‘pronašao sebe’ tek u montaži?
Struktura se otkrila u montaži. Postojala je ideja o asocijativnoj montaži, ali film je “pronađen” tek kasnije.
U filmu očito postoji vremenska dimenzija sjećanja – kako si koristila materijale da bi stvorila osjećaj prošlosti?
Fotografska arhiva mog djeda bila je polazišna točka u snimanju. S montažerkom i uz pomoć mentorica Hrvoslave Brkušić i Jelene Maksimović odluka je pala na kolažni pristup animacijama. Kako je ideja bila da baku vraćamo u prostore iz mladosti – u šumu, dvorište prabake i firmu u kojoj je radila te stan u kojem je živjela u Čabru, montaža je pratila tu zamisao, pa smo stare portrete kombinirale s pozadinama arhivskih fotografija iz različitih razdoblja. Osjećaj prošlosti djelomično je postignut i nelinearnom montažom koja je asocijativna i raspršena, kao i sjećanje.
Na koji način film komentira, svjesno ili ne, odnos generacija, zaborav i pamćenje, i je li ti bilo važno da on govori i o nečemu širem od vaše obiteljske priče?
U počecima, nastojala sam priču proširiti na neke dijelove zajedničke, društvene prošlosti – kroz razgovore s bakom provukle su se i teme kao što su privatizacija, propadanje ruralnih krajeva Hrvatske i uvjeti zdravstvene skrbi umirovljenika. Kroz proces stvaranja filma, a onda i u postprodukcijskoj fazi, fokus se premjestio na osobnu priču jedne osobe i njezine emocije te razmišljanja o različitim životnim periodima. Rekla bih da se film razvio u portret moje bake, ali i svojevrsni autoportret. Teme su uglavnom vezane za mladost, dok gledam svoju baku i njezin krajolik kako polako, ali sigurno stare, baš kao i ja. Mislim da film komentira teme pamćenja, zaborava i osvrće se usput na jednu zaokruženu generacijsku priču propadanja industrijskih prostora, ali je u fokusu širi kontekst, onaj intimni, emocionalni.
Koji su ti idući projekti i koja bi bila tvoja poruka mlađim autorima koji tek kreću u svijet filma?
Upisala sam Blankovu radionicu Pjev crnog labuda na kojoj analiziramo film iz psihološke perspektive i tematiziramo neki osobni konflikt, pa se trenutno bavim snimanjem filma o ovisnosti, odnosno prestanku pušenja. Poruka autorima: prepustite se procesu i nastavite učiti nešto novo o sebi i drugima na svakom koraku.
