Petar Vukičević je iz Splita. 2017. upisuje studij filmske i televizijske režije na ADU-u. S Blankom je napravio film Krš koji je dobio potporu HAVC-a.
Kako je tekao proces pisanja scenarija i kako je jedan bik postao centralni lik?
Proces pisanja tekao je iznenađujuće glatko. Sve je krenulo iz jedne osobne situacije koja mi se vrtjela po glavi, a onda se stopila s nekim starim idejama i motivima koji me filmski zanimaju. Kad su se te stvari spojile, priča se praktički sama napisala.
Bik je ušao u priču prvo kao vizualni element i metafora muškosti, ali ubrzo je postao mnogo više od toga. Donio je dodatni sloj radnje i neku posebnu težinu cijeloj priči. Na kraju, čini mi se da je postao jednako bitan kao i sami odnos oca i sina, čak i ključan za način na koji se ova priča raspliće.
Koliko si se oslanjao na improvizaciju na setu, a koliko je bilo važno držati se scenarija?
Generalno mi scenarij nije najbitniji, bitno mi je uhvatiti autentični trenutak pa samim time ne bježim od improvizacije na setu. Ovaj put se zbog intenzivne pripreme ispostavilo da film ne odudara previše od onoga što je napisano.
Scenarij se mijenjao za vrijeme proba s glumcima i prilagođavao lokacijama koje smo našli. I naravno, scene s bikom su bile uvelike improvizirane s obzirom na to da ga je bilo gotovo nemoguće kontrolirati.
Smatram da je za snimanje najbitnija dobra priprema, pa onda ako se nešto slučajno promijeni tijekom snimanja, lakše se prilagoditi i improvizirati.
Koji su bili izazovi na snimanju? Što je bilo produkcijski najzahtjevnije? Kako se mitio bik da bude onako miran na sceni? Je li glumce bila frka?
Čini mi se da u pitanju leži i odgovor, najzahtjevnije je bilo pronaći odgovarajućeg bika.
Tu nam je jako pomogao Duško Kozlica zvani Dule, vlasnik bika, koji je osim s kroćenjem Gavrana, pomogao i s pronalaženjem lokacija.
Sva sreća, Gavran koji glumi Garu je po prirodi miran bik koji je naviknut na ljude pa nismo imali nikakvih ozbiljnijih problema.
Glumce moram pohvaliti, možda ih je od cijele ekipe bilo najmanje strah. Dok su se ostali skrivali gdje god su mogli od životinje teške 1000 kilograma, Leon i Stipe su bika ukrcavali u kamion kao da to rade svaki dan.
Koliko je tvoj osobni odnos s Dalmacijom i tradicijom borbi bikova utjecao na vizualni i emocionalni identitet filma?
Formativne godine života sam proveo u Dalmaciji. Moji bake i djedovi su rođeni u Dalmaciji “iza brda” i imam jako lijepa sjećanja tog krajolika, a neka od njih su i odlasci na bikijade kroz djetinjstvo. Borbe bikova se sjećam kao nečeg intenzivnog i moćnog.
Vizualni identitet je miks lokacija, onoga što generalno volim na vidjeti na filmu i suradnje sa snimateljem Rinom Barbirom. A emotivni identitet vjerojatno isto tako, mješavina nekog mog osobnog iskustva, sjećanja i rada s glumcima.
Film sufinancira HAVC, je li to bilo dovoljno da uspijete izgraditi autentičnost i realnost scene s ograničenim budžetom?
Nemam točan odgovor na ovo pitanje, iskreno osim što smo platili sve, nisam osjetio razliku rada na “profesionalnom” i na studentskom/amaterskom filmu. Odlično je to što smo svi dobili honorar, al princip rada ostaje isti. Meni je najbitnije da je ekipa na setu složna i da vlada pozitivna atmosfera. Sigurno bi veće financije donijele bolje uvjete u smislu više snimajućih dana i svi bi mogli opuštenije raditi, no nije tako i nastojim se prilagoditi realnosti i izvući maksimum iz svega.
Koji su sad planovi s filmom? Koji su tvoji planovi kao redatelja?
Za početak slanje na festivale za koje nikad ne znaš hoće li film proći ili ne. Bilo bi lijepo da što više ljudi vidi film tako da će vjerojatno nakon što završi festivalski ciklus Krš pronaći svoje mjesto na internetu. Kao redatelj, prvo moram završiti drugu sezonu serijala Psi na zadatku kojeg radim u vanjskoj produkciji za HRT, nakon toga ću uzeti pauzu i malo razmisliti o tome što dalje. Volio bih napisati i snimiti dugi film. Bilo bi super i snimiti još koji kratki film prije toga. I naravno, raditi na komercijalnim stvarima od kojih se živi.
