Rino Barbir u Splitu je završio smjer Film i video na Umjetničkoj akademiji, zatim diplomirao kameru na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Autor je brojnih glazbenih i reklamnih spotova. Redatelj je kratkih igranih filmova koje često radi s Blankom.
Druker je tvoj prvi igrani kratkiš. Priča o srednjoškolcima koji završe u problemu. Kako je tekao proces pisanja scenarija iz verzije u verziju, što ti je bilo bitno i kako si birao naturščike? Što bi iz današnje perspektive mijenjao? Jel ti bilo teško ne biti snimatelj na tom filmu?
Sad je već prošlo dobrih 6,7 godina od pisanja tog scenarija pa se ni ne sjećam točno, ali otprilike sam imao neku ideju o filmu sa splitskim mulčinama koji naprave nekakvo sranje u školi. Scenarij smo pisali Šimun Šitum i ja, ja sam bio dosta zelen na tom polju, a htio sam se okušat u režiji.
Danas ne bi vjerojatno snimao takav film, ali tada mi je to bilo interesantno.
Bilo mi je lakše ne biti snimatelj na tom filmu, htio sam se posvetiti samo režiji, ali kužim šta pitaš – i da, iman potrebu utjecat na izgled i sliku, ali nije mi problem da ja to ne radim na svome filmu, dapače, super mi je imat još jedan mozak, a Sutlar je na “Drukeru” bio pun pogodak.
U film Zof baviš se patološkom ljubomorom glavnog lika. U filmu su naročito impresivne scene glavnog lika i stafordice. Jel bilo mučno snimati scene u kojima se vlasnik iživljava na psu? Kako si se odlučio za glavnog glumca koji zaista nosi cijeli film? Zanimljiva je strategija da se ženski lik koji je sveprisutan uopće ne vidi…
Leo Mirković, glavni glumac filma, je moj drug iz osnovne škole, znamo se od kad smo bili djeca. On je uvijek bio zanimljiva pojava u kvartu, onako izvana dosta sirov, ali kad ga malo bolje upoznaš prava duša. Definitivno lik za kojeg možeš reći – ovaj je za film. Na filmu Druker zvao sam ga da statira u jednoj sceni, i tom prilikom sam ga pitao bi li ikad glumio glavnu ulogu u filmu, na što se on oduševio. Tu se već rodila ideja o filmu. U vrijeme korone odlučio sam se malo pozabaviti time, pa sam napravio par susreta s Leom gdje bi nosio kameru i zadavao mu razne glumačke zadatke bez nekog cilja, ne znajući i dalje kakav film točno želim snimiti. Paralelno tome, prijavio sam se na radionicu pri Blanku, i s mentorom Josipom Lukićem razvio scenarij. Odlučio sam snimiti prvu i posljednju scenu bez da prijavljujemo film na HAVC – jer zapravo nisam i dalje znao ima li to sve smisla. Tada su se u projekt uključili Tonči Gaćina i Ivan Perić, koji su izgurali to gerilsko snimanje, mislim da je to bilo u ljeto 2020. Taj materijal, zajedno sa scenarijem prijavili smo na HAVC, dobili financije i nastavili snimati film iduće ljeto. Koliko god je cijela priča u filmu fikcija, polazišna točka definitivno je bio glavni lik. Ja sam se dosta oslonio na njegov privatni život kako bi postigli autentičnost; u filmu je njegov stan, posao, pas, odjeća… Da Leo nije bio zainteresiran, i da mi nije dopustio da zavirim u njegovu privatnost, vjerojatno ne bi nikad ni snimio ovaj film.
Leo voli svoju stafordicu najviše na svijetu i bilo mu je jako bitno da pas bude okej, i ta scenu hranjena psa na koju vjerojatno misliš je više mučna za gledatelja nego što je to bilo na samome snimanju. Logično mi je bilo da u tako kratkom filmu koji se bavi intenzivnim stanjem glavnog lika nemam ovu drugu stranu. Htio sam da gledatelj non stop bude izložen agresiji glavnog lika, mislim da bi uvođenjem još jednog lika rasuo tu pažnju, a ima nešto i u tome da stalno vizualiziraš osobu s druge strane.
Koji je bio proces nastanka ovog filma za razliku od Drukera?
Proces je bio znatno drugačiji od Drukera – ovo je bilo zamišljeno kao amatersko snimanje. Meni je bilo jako bitno da to bude što manji set, da imam što više snimajućih dana i što manje ljudi na setu. Od filmske ekipe je bilo samo nas troje; Tonči Gaćina u službi prvog asistenta kamere i producenta, Niko Gulam tonac, ja kao snimatelj/režiser. Na dispoziciji nam je uvijek bio i Ivan Perić, izvršni producent koji bi doletio kad god je nešto trebalo. Na ovaj način mi smo si mogli priuštiti 10 snimajućih dana i polaganiji tempo rada – imali smo vremena za improvizacije, greške, ponavljanje scena, duže pauze i sl. Ovakav princip rada je super, ali nije svaki film za to.
Najnoviji film s kojim si u montaži je Dobro je sve. To je egzistencijalna drama i dosta se razlikuje od prva dva filma. Nema više toliko divlje energije, više ima pitanja i razmatranja. U kojoj si to fazi? Osjećaš li da se mijenjaš kao redatelj i da te s vremenom privlače drugačije priče? Film je skoro po ure, na korak si do dugog metra, imaš li već nešto u ladici? Osjećaš li da u igranom filmu imaš najveću kreativnu kontrolu? Kako bi opisao svoju filmsku estetiku?
Postajem dosadan, starim, šta ćeš.. Pa je, ovo je prvi moj takav film – puno više dijaloga, a manje akcije. To definitivno nije moj teren, ali ideju za film sam dobio u jedno popodne inspiriran nekim osobnim odnosima, opet sam se javio svome čovjeku Šimunu Šitumu s kojim sam raspisao finalni scenarij i prijavio na HAVC. Naravno da se mijenjam i da me privlače neke druge teme, ne mislim da filmove treba raditi samo iz osobnih iskustava, ali trenutno sam možda bliže toj fazi, vidit ćemo šta će bit dalje.
U igranom filmu definitivno imam najveću kontrolu, koliko god volim reći da volim dokumentarnost u pristupu i improvizaciju – na kraju si ti taj koji donosi odluku što i kako će biti u filmu. Pa budući da iza sebe nemam baš mnogo filmova, ne mogu točno opisati svoju filmsku estetiku, ali mogu ti reći da bih ja volio da to budu filmovi o običnim ljudima s neobičnim problemima, napravljeni kombinacijom sirovog realizma i mrvicom poezije.
U sva tri filma radnja je u Splitu. Što te to vuče u Split, koji su to demoni? Kakva bi to morala biti priča da je snimaš u Zagrebu?
Zagreb mi nije još došao na mentalnu filmsku mapu, ali evo smucam se tu već više od deset godina, valjda će se snimit barem jedna scena nekog filma u Zagrebu. Ne mislim da sve ove priče iz moja tri filma nisu mogle biti u Zagrebu, svugdje ima takvih likova, ali meni bi bilo neprirodno ih ovdje snimati, plus što je Split puno filmičniji.
Kako balansiraš između komercijalnih projekata, poput glazbenih i reklamnih spotova, i autorskog filma? Postoji li neka granica između ta dva svijeta, ili misliš da se oni međusobno prožimaju?
Komercijalni poslovi, u mom slučaju snimanje reklama, mi omogućavaju financijsku sigurnost – a tako sebi mogu kupiti vrijeme u kojem ne radim već se bavim nekim svojim projektom. Osim toga, super je jer si stalno u nekom treningu i radiš zanat koji voliš. Naravno da i tu pokušavam ostaviti neki svoj pečat, nisam od onih koji žele samo odraditi posao, bitno mi je da mi nije neugodno kad to vidim na TV-u. Minus ovog posla je što dosta stvari nije u tvojoj kontroli, bez obzira na to što si na poziciji režisera – uvijek je kompromis između onoga što bih ja zapravo htio i onoga što je tim klijentima potrebno.
Glazbeni spotovi su potpuno druga kategorija, za mene je to uvijek bio minus što se financija tiče, ali zaista sam strastveno neke od tih spotova radio i postavljao se prema tome kao da radim svoje male filmove. I s glazbenim spotom si svjestan da je finalni proizvod samo napola tvoje djelo, jer ti samo oslikavaš pjesmu tog glazbenika.
Pa sigurno da postoji granica, ne pristupam igranom filmu na isti način kao spotovima i reklamama, to je skroz druga disciplina. Ali siguran sam da mi dosta iskustava koja sam imao na tim projektima samo može pomoći u ovom filmskom stvaralaštvu.
Sva tri filma si dobio sufinanciranje od HAVC-a. Koliko ti ta financijska sloboda daje i kreativnu slobodu, jel osjećaš i pritisak da moraš opravdati očekivanja?
Pa vidi, meni su najbolja sjećanja na one filmove koje smo snimali bez novaca, kad je valuta bila samo entuzijazam. Jedino tada imaš potpunu slobodu, ali s ovim godinama je nerealno očekivati da će grupa ljudi djeliti taj isti entuzijazam i izdvojiti svoje vrijeme za snimanje filma u takvim uvjetima, i to je okej. Naravno da osjećam pritisak, ne pruža ti se prilika toliko često da dobiješ financije za film i želiš svaku iskoristiti što je bolje moguće. Pokušavam nekako uživati u tome i mogu ti reći da pritisak prestane prvog snimajućeg dana, do tada je agonija, zna bit stvarno loše i naporno.
Jel moguće danas napraviti igrani film u no budget ključu?
Ja i dalje vjerujem da je moguće napraviti igrani film u no budget ključu, dok god je autor toga svjestan i osmišljava film s tim na umu.
Jesi li rob Alexe, može li se danas snimati s ikojom drugom kamerom?
Nisam rob Alexe, snimaj s čim oćeš ako je u službi filma.
Koliko ti je važna kemija unutar filmske ekipe i koliko si otvoren za improvizaciju na setu?
Naravno da mi je bitno imat dobre ljude pored sebe kad snimam, bilo da je film ili videospot. Za improvizaciju sam otvoren ako recimo snimam film poput “Zofa”, s naturščikom u glavnoj ulozi i želim dobiti nešto od njega što nisam upisao u scenariju, onda se podrazumijeva da improviziramo, ali zato snimamo u ekipi od četvero ljudi 10 dana, što je poprilično komotno za kratki film. Na kratkom filmu kojeg snimaš 4 dana mislim da jednostavno nema mjesta za puno improvizacije, ta improvizacija se treba desiti na glumačkim probama, i onda kad smo glumci i ja zadovoljni idemo na set to izvesti, pa ako ima vremena možemo probat još nešto.
Kako ti teku pripreme u fazi pretprodukcije?
Pa bitno mi je imati dovoljno glumačkih proba i doći na istu valnu duljinu s glumcima, osim toga dosta pripreme oko knjige snimanja sa montažerom i snimateljem u ranoj fazi.
Koji bi savjet dao mladim filmašima koji počinju i grizu na igrani film?
Budite dobri ljudi.
Intervju vodio Dario Juričan
