- Kako si završio u Blank?
Kad sam odlučio malo začinit svoj životni put i sjetio se da me zanima film i stvaranje priča odlučio sam upisati filmsku radionicu. Upisao sam je u Kinoklubu Zagreb zbog njihove dugogodišnje tradicije, ali nakon što sam istu završio, ajmo reć da se nekako nisam uklopio u njihove krugove. Još je jedan filmski program u Zagrebu u to vrijeme postojao, a to je bilo pod vodstvom Blanka, a čuo sam za njega od gospodina google-a. Tako sam si dao još jednu priliku i završio još jednu filmsku radionicu, ali ovaj put našao sam svoje mjesto u jatu i to u redovima Blanka. Blank mi je postao drugi dom, znam, zvuči super uber otrcano. Trenutno u Blanku vodim radionicu scenarija i režije za seniore, moderiram i vodim filmske večeri, vodim radionicu filma za klince u ruralnim područjima Hrvatske koja je nastala pod okriljem Ministarstva, snimam, režiram, montiram, produciram svoje kratke filmove pod Blankom i još svašta nešto.
- Koji su filmovi i redatelji utjecali na tebe? Čiju spiku najviše voliš? Gdje si se filmski kalio?
Prvi film koji je na mene ekstremno utjecao tj. dao mi iskru za stvaranjem priča bio je Drive od Refna. Tu su još Gummo od Korinea, Taxi Driver od Scorsesea, Elephant od Gusa van Santa itd. itd. Drive mi je ponudio tu neku posebnu atmosferu i tišinu punu akcije i sve bi dao da opet mogu imati prvo iskustvo gledanja tog filma. Uz atmosferičnost, volim filmove koji kroz prizmu studije lika prikazuju njihov svijet koji ih okružuje i koji ih tjera na kriminalna djela. Prvenstveno, likovi koji se nalaze na margini društva, iliti, underdogovi. Nije mi fora gledat doktore ili studente prava kako muku muče sa svojim neuzvraćenim ljubavima i lošim životnim odlukama..daj mi poremećene likove koje kada vidiš na ulici zaobilaziš u širkom luku. Sve što sam naučio, naučio sam zato što sam uhvatio i ne puštam. Svaki dan pišem, razmišljam, čitam, seciram druge filmove pa seciram svoj filmski mozak. Naravno, velike zahvale idu svim radionicama i mentorima koji su mi govorili da su mi scenariji loši jer me to spuštalo ka realitetu i tjeralo me da jače grizem.
- Kako si se odlučio napraviti film Rakete? Reci nam malo o procesu nastanka filma. Što je bilo najteže, a što te iznenadilo da je išlo glatko? Kakv je bio rad s glumcima? Kakva mu je bila recepcija? Što bi danas drukčije napravio?
Rakete su prvotno trebale biti pseudodox, ali je to nekako onda sa vremenom organski gradiralo u igrani. Film je nastao dosta brzo zapravo. Napisao sam neki kostur priče sa par dijaloga i karakterizacijom glavnih glumaca pa ga poslao svom snimatelju Pavletu kojem se svidilo i krenuli smo u pripreme i za 3 tjedna bili na putu prema Puli ( film ceste je pa smo snimali od Zagreba do Pule). Prvo sam krenuo tražiti sporednog glumca jer sam znao tko će mi igrati glavnu ulogu čim sam pristupio toj temi. Glavni glumac nije glumac, nego je skejter. Htio sam naturščike i primarno ljude iz tog svijeta skejta jer ni jedan profi glumac ne bi to mogao skinuti ( ne govorim samo o trikovima nego o stanju uma..trebaš bit okružen dugi niz godina 24/7 ti svijetom da bi poprimio taj miris). Takve zahtjeve sam imao i za sporednog lika. Njega smo frendica i ja tražili tako što smo se iza grma skrivali i slikali tj. stalkali klince skejtere koji su skejtali na Mimari. Tamo sam našao svog Kana. Onda smo krenuli u glumačke probe, pa muku mučili sa pronalaskom kombija koji nas dovodi do ovog tvog pitanja “šta je bilo najteže?” Kombi. Jebeni kombi. Nađem frajera koji će nam ga iznajmiti i sve se fino dogovorimo i kaže on da će nam poslati kopiju ugovora. Super, šalji. Dođe ugovor na mail sa trostruko većom cijenom od dogovorene. Zovem ga, a on mi naravno prodaje svakakve žalopojke. Nije to bila neka enormna cijena ( iako nismo imali para), ali iz principa mu sada ne bi dao ni lipe. To se sve odigralo tjedan dana prije početka snimanja jer smo sve dogovorili misleći da imamo kombi. Eto, tu smo gdje smo, snimanje je za tjedan dana, a mi nemamo jebeni kombi. Tražimo mi, zovemo, molimo, ludimo, kada se javlja Pero ( glavni glumac) da ima kombi. Super, snimamo. Jedino ima par malih poteškoća. Kombi ne može u rikverc, ne zatvara mu se gepek i ponekad teže koči. Normalnim ljudima poteškoća, ali meni je to dalo još višem šarma i slojevitosti ovoj našoj pričici i atmosferi filma. Skoro sve ostalo je bilo glatko jer smo bili ekipa koja je išla na put na more, ali smo uz put odlučili snimiti film. Najbolje snimanje u mom životu. Nema ega i pretencioznosti, nema “ja sam redatelj”, ja sam glumac, a ti samo tonac ili klaper” i “pazi na onaj skupi arri jer smo mi profići”. Film se može snimit i sa prijateljima i sa Nokiom 33 10. Samo trebate znati što želite ispričati.
- Zanimljivo je da si uzeo retro objektive i 4:3 omjer stranica
Super površno, volim retro izgled. Vizualna referenca nam je bio spot za pjesmu Holiday od benda Turnstile. Pohvale za to prima Pavle koji je i nabavio retro objektive zaslužne za fsuper fotografiju. Za 4:3 sam se odlučio jer mi je on dodatno pojačavao taj osječaj anksioznosti i prostora koji te pritišće sa svih strana i ne da ti disati jer upravo kroz takvo emocionalno stanje prolaze likovi.
- Bio si nedavno kao snimatelj u Kijevu, kako je to prošlo?
Kijev je bila divna doza adrenalina iako je tamo sve osim divno. Volim avanture i volim probavati sto novih stvari. To snimanje me je natjeralo da izađem iz zone komfora, što mi je trebalo. Neću ovdje govoriti kakva je situacija tamo jer to svi znaju, a i možete pogledati dokumentarac koji se nalazi na Blankovoj Vimeo stranici. Ovo snimanje mi je otvorilo totalno novi svjetonazor na filmmaking i moram priznat da me ozbiljno uvuklo u dokumentarizam pa sad tražim nove dokumentarističke teme i nadam se da ću barem jednu ovog ljeta pretvoriti u film. Hvala Dariju na ovoj prilici.
- Na kojim trenutno projektima radiš?
Trenutno sa Darijom Juričanom radim na jednom dokumentarnom serijalu za Hrt, naziva Ustavni sud. Također radimo i na jednom drugom dokumentarnom serijalu za Vida tv koji se dotiče priče o ljudima srpske nacionalnosti koji žive na području Hrvatske koji je nedavno zadesio potres. Upravo sam završio sa montažom svog novog kratkog igranog filma i pišem neke treatmente za prethodno spomenuti kratki dokumentarac. To će biti kratki slice of life pseudodokumentarac koji će prikazivati jedan dan u životu nekolicine baka i deda u njihovim sobama u staračkom domu.
- Kad će prvi dugi igrani? 😉
Pišem polako i sigurno. Još nisam osjetio onu iskru ” to je to”. Ne želim snimiti samo da snimim. Treba živjeti sa tim narednih 5 godina. To je kao kad nađeš onu pravu. Faze prolaznih ljubavi su iza mene. Našao sam onu pravu, ali nisam filmsku pravu.
