kolaž i geneza
Tamara Bilankov
Ja sam imala sreće što sam, tijekom studiranja, imala profesore koji su govorili kako film ne proizlazi nužno uvijek od priče. Ohrabrili su me za umjetničko istraživanje kroz kojeg sam pronašla svoj cabinet of curiosities.
Iz čega film proizlazi? Iz kiše, iskustva, frižidera, arhive, novinskih članaka, dnevničkih zapisa, emotivnih i platonskih veza. Volim govoriti „Ovo je film“. Uzeti primjerice kvrgavi krumpir ili odbačeni popis kupnje na komadu papira ili dodirnuti hrapavo deblo stabla pa reći zaneseno „Ovo je film“.
Razmišljam.
Na poziv jednog dragog umjetnika pišem pjesmu koja tematizira osnovnu školu, to je bilo za jedan njegov filmski projekt koji se nikad nije realizirao. Evo dio te pjesme, preskoči čitanje ako ne voliš pjesme ili ako misliš kako film nema veze s poezijom:
Pišući pjesmu naviru mi sjećanja. Moja mama bila je profesorica Hrvatskog jezika, a tata Ravnatelj. Ja sam sada nastavnica. Sjedim u praznom razredu. Djece nema jer mi prosvjetari štrajkamo. 2019. godina je. Nakon niza dana za računalom palim kameru. Još uvijek nadahnuta procesom pisanja pjesme krećem snimati prazni razred. U snimljenim kadrovima povremeno se ocrtava film. Umjetnica Hannah Höch inspirira me svojim dadaističkim fotomontažama. Na valu impresije njezinim zanimljivim estetskim hibridima uzimam svoje stare školske bilježnice iz osnovne škole pa analiziram njihov sadržaj. Izrezujem ih i rekonstruiram te fotografiram pa na računalu kreiram kolaže.
Prijavljujem konceptualnu izložbu „Apstraktno iskustvo škole“ u zagrebačkoj Galeriji Vladimir Nazor.
Rodila sam kćer i ona ima šest mjeseci. Pripremam izložbu na zidovima stana dok me ona gleda iz njihalice. Otvorenje izložbe je 2021. godine. U galeriji je puno tekstova, razglednica, video projekcija i čini se kao da sam raščlanila svoje školsko iskustvo na emotivno-psihološke elemente. Za posjetitelje izložbe pripremila sam hrpu bronhi bombona, većina njih žvače i promatra. Sve miriše na bronhi. Promislim „Ovo je film“.
Uz veliku pomoć producenta Igora prijavljujem film na HAVC (i Igor je bio na izložbi, ali tad više nije bilo bronhija).
Prolazi vrijeme.
Film će biti sufinanciran sredstvima HAVC-a. Radujemo se. Želim da realizacija ovog filma bude na emotivnoj razini ekološko iskustvo.
Okupljamo filmsku ekipu, prijatelje, umjetnike. Pletem mrežu ljudi koji me inspiriraju svojim radom. Dio filma biti će sniman u srednjoj školi u kojoj inače radim. Hvala Ravnateljici, to je tako meta jako. Kolegica Ivanka koja predaje učenicima iz smjera dizajn odjeće, kroji i šije haljine za film. Učenici sudjeluju, dijele svoje kreativne vizije. Pričamo o filmu „Miljenica“, redatelja Yorgosa Lanthimosa i o filmu „Orlando“, redateljice Sally Potter te seriji „Sluškinjina priča“ koju je obilježila režija Reed Morana. Želimo da haljine poprime utjecaj tih dojmljivih ostvarenja. Stojim pored materijala za haljine s fotografijom Tilde Swinton (Orlanda) na mobitelu.
Utječem.
U filmu će moja rodica Mia pjevati i glumiti. Ona je operna diva. Naše babe, Jelica i Mirjana, bile su sestre. Sada ih više nema, a mi snimamo eksperimentalne filmove.
Vježbamo pjevanje, poglede prema kameri, pijemo kave i čajeve.
Pripreme traju, pronalaze se lokacije, zamišljaju se scene.
Moja kćer Kim, direktor fotografije Jure i ja odlazimo na izložbu „Banksy u Ljubljani“. Umišljavam se. Gledam u Banksyev rad “Devolved Parliament” i brijem kako bi mu se naša scena u Kazalištu Žar ptica s trideset ljudi koji nose masku čimpanze sigurno dopala.
Jedva čekam snimanje. Slušam opuštene pjesme na slušalicama kad idem na posao i zamišljam kako ćemo se svi lijepo družiti na pauzama.
- godina je i Božić je. Za ručak smo imali francusku salatu i još svašta nešto fino, a poslije smo Toni- asistent redateljice i vođa snimanja, Eugen- animator, montažer i klaper te Jure i ja pregledavali scenu koja nas sutra čeka. To je ona sa čimpanzama.
Sutra krećemo sa snimanjem eksperimentalnog filma pod radnim nazivom „Apstraktno iskustvo škole“. Snimanje će trajati pet dana. Kupila sam magnezij za kvalitetno spavanje. Samo da Kim ostane zdrava. Čuvaju je dida, Mirela, teta čuvalica i vrtić, a imamo i dvije rezerve.
Zvoni alarm, šest sati ujutro je.
Po nas uskoro dolazi kombi.
Vozimo se prema kazalištu. Nekim ljudima je ovo sasvim normalno, ali ja sam jako uzbuđena. Razmišljam o sebi. Trebam li biti odlučna ili neodlučna redateljica? Ujedno i glumim ili možda bolje reći, izvodim performans. Moram uskladiti te dvije uloge. Možda mogu kao glumica biti nedostižna, a kao redateljica skromna. Smješkam se drugima u kombiju i na lokaciji. Zaista sam zahvalna i sretna i bez zezanja ne mogu vjerovati koju ja privilegiju imam pa poznajem ove ljude koji su mi omogućili da danas radimo film. Snimamo film, to je za mene, najljepši posao na svijetu.
Okej, Toni me zove da moram izaći na pozornicu. Osjećam tremu.
Moram odlučiti o čemu ću razmišljati. Odlučujem se za hipnotičku Mayu Deren i njezin sanjoviti film „Meshes of the afternoon“. Prisjećam se njezinog magičnog hoda po cesti. Razmišljam o načinu na koji je tretirala vrijeme.
Rez.
Prvi snimajući dan je gotov. Žana nam šalje dispoziciju za sutra. Fotografirali smo se svi zajedno s maskama čimpanza, ljudi se čine zadovoljni, u kombiju komentiramo smiješne lapsuse i hranu koju smo jeli za ručak.
Idući dan dolazimo na drugu lokaciju- Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok.
I škola je dio filma. I to baš ta, u kojoj radim. Za tri sporedne uloge biljki-tinejdžera odabrala sam svoje učenike. Voljela bih negdje u filmu to podcrtati. Jer, to je tako filmski, možda više i od same kostimirane scene koju radimo.
Na pauzi razgovaram s učenicima o njemačkom ekspresionizmu kojeg smo radili na nastavi Filma i Fritz Langu te njegovom slavnom „Metropolisu“. Željela bih da i ovaj film, naš film, budem pomalo spoj trilerske napetosti i znanstvene fantastike. Što radimo? Koja je poruka ovog filma?
Smislila sam odgovor:
Ovaj je eksperimentalni film subverzivna bajka o školi koja se pretvara iz privlačne noćne more u magičan san. Ideja škole je kompleksna i prelijeva se gotovo u sve pore društvene retorike, ona je temelj opstanka makar se njezin oblik uvijek prilagođava suvremenim potrebama. Ona je živa koliko i sama potreba za disanjem. Ona za nas ne može prestati. To je jedna od glavnih ideja nas kao vrste. Škola čovjeka koja te čini čovjekom.
Vizualno se s tom idejom često povezuje stolica, tjelesno se s tom idejom često povezuje ruka, glava i stražnjica. Što se sve dogodi jednoj prosječnoj školskoj stolici tokom njezina vijeka trajanja? Kako su zapravo misaono u nama zapisani ti dani školovanja? Koje su to slike i koje su to riječi?
Četvrti snimajući dan je gotov. Bilo nam je super. Za jednu scenu stop-motiona svi su, osim mene, sudjelovali. Martin je bio kutija, Toni je bio kanta za smeće, Žana je bila skup jabuka, Igor je bio skup knjiga, Jure je bio tri trokuta, Eugen je bio stolica i telefon, a Bela je bila televizor. Pomaknuli bi predmet pa istrčali iz kadra.
Zadnji dan snimanja bili smo u šumi.
Jako mi je hladno i umorna sam. Divim se ekipi koja stalno snima i koja radi dugometražne filmove i serije. Zahtjevno je, ali uzbudljivo. Razmišljam.
Trčim kroz hladnu šumu, kao redateljica, kao glumica, kao umjetnica, kao osoba koja je odlučila da trči po šumi. U srcu nosim Zeca iz Alise u zemlji čudesa, Katniss iz Igara gladi, Kafku Tamuru iz Murakamijevog začudnog svemira.
Odlučujem da mi je film iskustvo. Nadam se da je i drugima bilo zanimljivo i ohrabrujuće. Nije mi samo važan finalni proizvod. Ali, nadam se da bude okej,
